Gvardiola se pokajao: Hartu nisam dao šansu, a trebao sam
Ispovijest koja je čekala godinama
Ima odluka koje teret nositi dugo. Pep Gvardiola je jednu takvu nosio čitavu deceniju — i konačno je progovorio.
Španski strateg, nakon godina provedenih na klupi Mančester Sitija, javno je priznao jedino žaljenje iz tog perioda. Nije to bila taktička greška u nekom finalu, nije loš transfer. Bila je to odluka o čovjeku — o Džou Hartu, ikoni kluba i prvom golmanu reprezentacije Engleske.
“Želim nešto iskreno da priznam. Imam samo jedno žaljenje iz ovog perioda. Kada u trenerskom poslu donosite mnogo, mnogo odluka, neizbežno je da pravite i greške. Ali, postoji jedno specifično žaljenje koje sam duboko skrivao u sebi mnogo godina. Nisam pružio Hartu šansu da bude sa mnom na početku, da mi na treninzima i utakmicama pokaže koliko je zapravo dobar golman. I trebalo je to da uradim, morao sam.”
Bravo umjesto Harta — i zašto to nije funkcionisalo
Kad je Gvardiola stigao u Mančester, imao je jasnu viziju. Golman koji zna s loptom, koji gradi igru od pozadi, koji razumije visoki pressing. Hart — klasičan engleski golman, refleksi, moćno prisustvo — nije bio taj profil.
Siti je odmah doveo Klaudija Brava iz Barselone. Hart je poslan na pozajmicu u Torino. I nikada se više nije vratio.
Problem je bio što Bravo nije podnio pritisak Premijer lige. Adaptacija je bila teška, rezultati razočaravajući — i već sljedećeg ljeta Siti je opet kupovao golmana. Ovaj put Brazilca Edersona, koji je postao neprikosnoveni starter na osam sezona i jedan od najvažnijih igrača Gvardiolinog sistema.
Ali Gvardiola danas gleda unazad i vidi drugačiji scenario: “Uz svo poštovanje prema Klaudiju, i uz svo poštovanje prema Edersonu, koji je kasnije došao i bio neverovatno važan za sve naše uspehe… Ali, u tom ključnom trenutku morao sam da pomislim: ‘U redu, Džo, hajde da pokušamo zajedno, pa ako ne uspe, onda ćemo promeniti’. Tako je trebalo da uradimo jer bi to bilo pošteno. Ali desilo se šta se desilo. Znate, život je ponekad surov, moram da donosim teške odluke i svestan sam da ponekad nisam dovoljno fer prema igračima.”
Treba biti iskren — retko koji trener javno prizna ovako nešto. Gvardiola je to uradio. I to mu ide u korist.
Hart — ikona kojoj nije data šansa
Džo Hart je bio sve što jedan golman kluba može biti. Dvije Premijer lige, FA kup, dva Liga kupa uz Gvardioline prethodnike. Zlatna rukavica — individualna nagrada za najboljeg golmana najjače lige na svijetu.
I onda — odlazak. Pozajmica u Torino, gdje je imao solidnu sezonu u Seriji A. Potom West Ham — neuspješno. Barnli, Totenhem, Seltik. Karijera koja se rasplinula po klubovima umjesto da se zaokružila na Etihadu.
Gvardiola je pri odlasku rekao da je Hart istinska legenda kluba i Engleske. Lijepe riječi. Ali legendi se ne daju lijepe riječi — legendi se daje šansa.
Brazil 2014. i snimak koji ne nestaje s interneta
Ali Hart nije bio samo golman. Bio je karakter. I jedan trenutak to je opisao savršeno.
Mundijal 2014., meč Engleske i Italije. Italija vodi 2:1, vrijeme odmiče, Engleska juri. Lopta izlazi iza gola — i dječak koji skuplja lopte je ne vraća brzo. Hart nije mogao da se zaustavi.
“Give me the f***ing ball! Hey! Hey! Give me the ball!!”
I pored svega — šutnuo je reklamnu tablu pored gola i polomio je. Engleska je izgubila meč. A snimak je ostao — milionski pregledi, mediji koji su ga danima razapinjali. Ne zbog psovke dječaku, nego zbog gubitka kontrole u ključnom trenutku.
I tu je suština Hartovog lika — strastveni, temperamentni, ponekad previše. Rivali su ga provocirani godinama — svaki put kad bi uzeo loptu iza gola, vikali su: “Hey Joe, give me the f***ing ball.” Nije se mogao osloboditi tog trenutka.
Jedna ispovijest, jedna karijera — i pitanje koje ostaje
Gvardiolino priznanje ne mijenja ništa u Hartovoj karijeri. Karijera je završena, odluke su donešene, vrijeme se ne vraća.
Ali mijenja nešto drugo. Pokazuje da čak i najveći treneri — čovjek koji je napravio Barcelonu Mesijeve ere, Bayern koji je gazio Evropu, Siti koji je osvajao sve pred sobom — nose pogrešne odluke dugo u sebi.
Hart je zaslužio šansu. Gvardiola to danas zna. I rekao je to glasno — što je, uz sve, možda i jedino što je preostalo.
