Đoković stiže u Pariz potrošen i nepredvidiv, ali ne smijemo ga otpisati

Povreda, pauza, Rim — i opet Pariz

Nije ovo idealan put prema 25. Grand Slam tituli. Daleko od toga.

Poraz od Dina Prižmića u prvom kolu u Rimu. Otkaz u Ženevi, gdje je trebao braniti titulu. Minimum mečeva na šljaci pred drugi Grand Slam sezone. Rame koje ne funkcionira kako treba. I 39 godina koje dolaze ove godine.

Na papiru — sve govori protiv. Ali Đoković na papiru nikad nije izgledao dobro kad je bio najopasniji.

Njegove vlastite riječi govore sve

Novak nije sakrivao situaciju. Rekao je to direktno, bez uljepšavanja:

“Ne sećam se kada sam poslednji put u proteklih nekoliko godina imao pripreme uoči turnira a da nisam imao nikakve fizičke ili zdravstvene probleme. Uvek se nešto pojavi. To je nova realnost sa kojom moram da se nosim. Frustrirajuće je. U isto vreme, moja je odluka da i dalje nastupam u takvom stanju i kondiciji. Šta je, tu je.”

I posle Rima, još direktnije: “Definitivno nisam tamo gde želim da budem za najviši nivo, kako bih se takmičio sa najboljima i bio u stanju da odem daleko. Na kraju krajeva, moraš da igraš. Moraš odnegde da počneš. Želeo sam da počnem ranije, ali nisam mogao. Jednostavno se prilagodiš tome i izvučeš maksimum.”

I na kraju: “Treniram onoliko koliko mi telo dozvoljava. Kako će to izgledati na terenu, zaista je nepredvidivo.”

Nepredvidivo. Čovjek koji je godinama bio najsigurniji igrač na planeti, sad koristi tu riječ za vlastitu formu. Treba biti iskren — to nije mali podatak.

Tijelo od 38 godina nije tijelo od 28

Karijera duga više od dvije decenije ostavlja tragove koje se ne mogu sakriti. Problemi s koljenom koji su zahtijevali operaciju. Rame koje ga muči već godinu dana. Svaki oporavak sporiji nego prošli.

Ali — i tu je ključna stvar — prije dvije godine, na istoj ovoj šljaci u Parizu, Đoković je sa operisanim koljenom nadigrao Alkaraza u finalu Olimpijskih igara i uzeo zlato. U trenutku kad ga je pola svijeta otpisalo.

Fizički problemi su realni. Mentalna čvrstina je isto tako realna. I historija nas uči da kod Đokovića to drugo često nadvlada.

Siner čeka — i realnost je jasna

Alkaraz je van terena. Povreda zgloba. Turnir bez aktuelnog šampiona.

Janik Siner je svjetski broj jedan i glavni favorit. Forma mu je vrhunska, fizički je spreman, i ima motiv — prošle godine je izgubio finale od Alkaraza. Ovog ljeta dolazi po ono što misli da mu pripada.

Između Đokovića i trofeja stoji Siner — i još desetak igrača koji su gladni i zdravi.

Otpisati Đokovića je historijski uvijek bila greška

I tu je suština priče. Situacija je realna — Đoković nije u optimalnoj formi, nedostaje mu takmičarski ritam, rame nije idealno. To su činjenice koje se ne mogu ignorisati.

Ali postoji još jedna činjenica, isto tako jasna: svaki put kad je Novak bio u poziciji autsajdera, kad je pritisak bio na drugima, kad su ga mediji otpisivali — on je bio najopasniji.

Ne znamo kako će izgledati na terenu. Sam kaže da je nepredvidivo. Ali ono što znamo jest da ovaj čovjek nikad nije dolazio na Grand Slam bez cilja. I cilj je uvijek bio isti — trofej.

Rolan Garos počinje u nedjelju. I Novak Đoković je tu.